Bivši pomorac, Rišnjanin Zoran Bakočević, voli život pored mora i na moru: „Da mi neko daje besplatno stan u Podgorici, Beogradu, gdje nema mora – nema šanse. Ribolov mi je ušao u krv, kad to zavolite, ne možete bez njega”. Član je Kluba za sportski ribolov na moru „Ama” iz Kostanjice, sa kojim često pođe na neki turnir, a u akvatorijmu Risanskog zaliva je svakodnevno, kad je vrijeme lijepo.
- Radim što volim, vrijeme mi brzo prolazi kad sam na moru. Izlazim barkom dva puta dnevno, kad je lijepo vrijeme. Najviše hvatam arbune, ame, zubatice, skuše, kvalitetne ribe- oradu, brancin, fratra, rombune, a nađe se i koja sipa, lignja, pa i „drozd”... Pođem uveče dva sata prije mraka, bacim parangale, porinem vrše prije toga, dižem se rano ujutru pa vadim parangale. Savjetujem mlade da se bave ovim lijepim sportom, zavoljeće ga kad jednom probaju, a mi stariji bi trebalo da organizujemo više ribarskih prvenstava, da se druže i uče zanat, poručuje vrsni 62-godišnji ribar. Ljubav za more i ribolov Zoran njeguje do današnjih dana, a prvi put zaplovio je sa 17 godina. Od šestog razreda osnovne škole počeo je da zarađuje prodajući ribu. Ribao je iz barke koju mu je poklonio đed Ljubo, kovač rodom iz sela Bakoči poviše Morinja, odakle se 1962. godine preselio sa porodicom u Risan.
- Kao dječak počeo sam da ribam na risanskoj obali sa mojim drugarima, pecali smo mačkulje, a za mamac koristili školjke-mušlje. Ribanje me je pratilo i tokom srednje škole, ali i kada sam plovio na brodovima po svjetskim morima. Kad bismo bili „na sidro” ili plutali, u Australiji, pred Gibraltar, Ameriku, bilo gdje se moglo ribati, ako nije velika dubina. Dosta puta sam hvatao ribe, neke sam jedva izvlačio. Najviše je bilo barakuda, lica, zubataca... Prvi put sam zaplovio 1973. godine na brodu Jugooceanije „Boka”, slijede „Kotor”, „Kozara”, „Kapetan Martinović”, „Budva”, „Kosmaj”, „Kordun”, „Šumadija”, sjeća se Zoran. Zadnji brod na kome je plovio i sa kojim je prije 17 godina završio pomorsku karijeru bio je „Radnik“, koji je remontovan u Bijeloj. Napunio je 55 godina starosti i 40 godina beneficiranog radnog staža i penzionisao se. U vrijeme krize, kada je bio već penzionisan, zajedno sa suprugom Stanom podizao je troje djece.
- Ribolov je lično zadovoljstvo, a godinama je bila i korist. Ovo je životna škola, ne uči se u klupama i iz knjiga - kada je Jugooceanija propala, živjeli smo od ribe. Imali smo i hranu, a od viška sam školovao djecu. Danas je to drugačije- ne isplati se. Nemam družinu, ribam sam sopstvenim priborom- imam barku, parangale, vrše, nekad sam bacao mreže-stajačice, sad ih ne bacam više, nije to lak posao, kada nema organizovanog otkupa ni plasmana ribe. Džabe i dozvole, i da platiši porez, kad van sezone nemaš kome ribu da prodaš, a onda se stvara prostor za nakupce, koji formiraju enormne cijene. Da nam država osigura otkup, ribari bi bili motivisani da se pomuče oko ulova, kaže Zoran i dodaje da voli da obraduje ukućane svojim ulovom, te je svoje dvije ćerke i sina navikao na zdravu ishranu, a sada su tu i troje unučadi. Ponekad mu se i sin pridruži, učeći ribarski zanat od njega. Objašnjava da je ranije odlazio na noćno ribanje „na ferale” sa družinom, sa dvije barke, tako su hvatali sardele, šnjure, škaram, bukve. U Boki ima više družina koje se bave ovim tradicionalnim ribolovom, a u Risnu je, kaže, bio jedan čovjek koji je to radio, ali je odustao, ne isplati mu se.
- Ribe je sve manje, a nekada je bilo, ne možete vjerovati koliko. U Bokokotorskom zalivu stvara se veliki glib (mulj), čak dva- tri metra, nema kiseonika za ribu, dok se ne podigne gore na površinu. Sve doprinosi tome: izlivi otpadnih voda, dotrajala kanalizacija, plastika, smeće... Gledao sam ljetos na sonaru – nema ribe pri dnu sve do pola vode, riblja jata se koncentrišu pri površini. Pojavila se i divlja riba „zubatica”, između druge i treće klase po kvalitetu, riba južnih mora, koja se sa klimatskim promjenama raširila, namnožila ovdje, ona će uništiti riblji fond. Mnogo puta vidio sam cipola bez repa, napada ga zubatica, a pošto bez repa ne može da pliva, gotov je, primjećuje risanski ribar.
M.D.Popović
Podstaći ribare
- Za registraciju barke oko treba oko 400 eura, dozvole za ribanje oko 250 eura, onda ako hoćeš deset mreža, to je za svaku po sto eura. Plus porez i dva člana posade da ribaju s tobom, pa ti vidi. Zato sam odustao od mreža, ko će bacati, a nemam ni gdje prodati, to je najveći problem.Treba pomoći čovjeka, a ne stvarati mu blokade, poručuje Bakočević.
Golub na parangal
- Parangali su udice od najlona duge oko 150-300 metara, na kojima su na svaka tri ipo metra zavezane pramule (najloni sa udicom). Zavisi koliko udica hoćeš, ako je 200 udica, to bude skoro 400-500 metara dugačko. Obično njeskam gavicu, sardelu ili sipu. Njima se najčešće love ugori, jegulje, orade, brancin, nekad naleti i „golub”, raža... Dešavalo se da se na parangal uhvati golub, divlja riba, po 20-30 kilograma, pa se muči po uru vremena. Koliko puta se desilo da se velike ribe omotaju oko grote (stijene), probam s jedne, pa sa druge strane, i na kraju same sebe otkinu, nije mi svejedno kad se to desi. Najvećeg goluba kojeg sam ulovio bio je od 40 kilograma, a od kvalitetne ribe imao sam brancina od sedam kilograma, oradu od šest, ugora od 12 kilograma i ame (slična je zubacu) od dva do četiri kila, prisjeća se Bakočević.